|
|
| < | siječanj, 2010 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
kostur by Rock8metaL
Place where I fight with myself...
Teško je ponekad zamisliti koliko čovjeku mogu značiti uspomene, tj. koliko može on postati nostalgičan. Mene, osobno, najviše šokiraju mirisi iz ranog djetinjstva (vrtića). Kada osjetim miris nekog deterdženta odmah se naježim. Neke pjesme me vrate u točno određeni trenutak. Neki frazem također... Nekad me bace tako duboko da to ponovno proživljavam i padnem u neku vrstu transa. Depresije su iza toga česte... koliko god dobre ili loše uspomene bile, one mene bacaju u depresiju. Krivulja osmijeha mi iz plusa pređe u minus, odjednom mi počne biti hladno, počnem se tresti i... žudim za nekim. Bilo kim, tj. onim koji bi me u tom trenutku mogao izbaciti iz te dimenzije sjećanja i ubaciti u "real life", u sadašnjost i učiniti ju barem prihvatljivom. 31. prosinca sam obično prepun takvih dojmova i osjećanja. Prvo počnem s godinom na izmaku, pa onda idem sve dublje i dublje u prošlost, pa se onda vratim na onu na izmaku i razmišljam da li je bila pozitivna ili negativna... najčešće se ne mogu oteti dojmu da sam fatalist, okorjeli pesimist ili samo netko tko je nezahvalan i nezadovoljan svime. Nije to baš tako... zadovoljan sam ja mnogo čime, ali nekako to zadovoljstvo uvijek biva prekriveno nekakvim slojem prašine koja me tjera da povratim. Najgore su one lijepe uspomene koje su zauvijek uništene onim ružnim... i oko kojih nemaš načina da ih ikako vratiš... niti da ih ikako ponoviš. Nestale su i gotovo! A naravno ima i onih uspomena koje se nisu dogodile, ostale su u kondicionalu, ali svejedno za njima žudim. Glupa je riječ žudjeti. Povezuje se uz vulgarnost, no to je samo jedno lice. Može se žudjeti za osobom, za stvarima, za osjećajem, za zagrljajem, za domom, za bijegom... za smrću. Više nisam u fazi da ne bih htio živjeti, sad sam u fazi da mi je svejedno. I drago mi je da mi je svejedno, jer ću tako lakše "proći" kroz buduće događaje. Posjedujem nadu, koju i sada ne smatram poželjnim gostom, jer ona ima i svog jako, i previše dobrog druga, razočaranja. Ako se nada "ne ispuni", automatski dolazi razočarenje koje i tada i inače ima gorak okus, kojega osjetimo na jeziku kao da ga jedemo, osjetimo ga u plućima dok dišemo. Molimo se da nestane, barem samo na čas.
Dosta lupetanja!...
Volite li gledati u nebo? Mislim da svi to vole. Nebo nikada nije isto, za razliku od nas (no to je neka druga tema). Nebo je uvijek drukčije boje, manje ili više plavo ili sivo, uvijek su drukčije postavljeni oblaci, koji opet nikada nisu iste veličine ili boje. Također, barem ja, povezujem nebo s vjetrom, koji također nikada nije isti. I potok je uvijek takav... Zato ja užasno volim sjesti na jednu branu i gledati jednim dijelom oka potok, a drugim nebo i vjetar. Tada razmišljam o prolaznosti i mojoj malenoj snazi i mogućnosti da ostanem na životu. Ponekad to ni ne želim... pa razmišljam koliko bih ja malo promijenio značaj prirode i uopće kozmosa da skočim s te brane... i nestanem. Ubrzo bi sve moje stanice se umrtvile i sav moj nekadašnji značaj, koliko god velik ili malen bio, bi nestao. Ljudi brzo zaboravljaju mrtve, što je i logično, mada se mi silno trudimo da to gledamo kroz prizmu nelogičnosti. Nema smisla oživljavati nekoga tko je mrtav jer se samo patimo mislima, često beskorisnim i besmislenim. Smatram da bismo zapravo trebali slaviti prolaznost te s njom i mogućnost općeg kolektiva da nastavi živjeti bez svojih jedinki i individua. Ne razumijem zašto je u ljudskoj prirodi konstantna želja i napor da se ostavi trag koji često bude običan ožiljak na tijelu već izmučene prirode. Ljudi već mnogo, mnogo godina nisu ostavili nešto lijepo prirodi, samo je uništavaju i nemaju pretjeranu želju da to promijene. Oni samo žele ostaviti ožiljak kako bi ih se pamtilo, a da to niti su zaslužili niti taj ožiljak predstavlja neku dobrobit za "opći kolektiv" kojega činimo mi, biljke, životinje pa i onaj kamen negdje daleko... Niti ove moje riječi nisu nešto suviše važne niti neprolazne. Materijalno su možda koji kilobit, a duhovno ili emocionalno možda nešto više, ali za to mjere nemamo. Duhovnost je dakako bitnija, iz čistog, elementarnog i empirijskog razloga što za nju nema mjere. Da mjera i postoji, ne bismo kao individue svatko davali istu važnost te mjere niti je posebno bitno doživljavali. Pa se stoga nitko nije ni trudio da bi nematerijalnostima dao mjeru. Ali ipak, svaka nematerijalnost ima i svoju materijalnu stranu, tj. koju možemo izmjeriti. Riječ se može staviti u centimetre pisanoga teksta, a glas u decibele izrečenoga. Toplina nečijeg lica u stupnjevima Celzijusovim. Ako bismo glumili znanstvenika, mogli bismo pak onda izreći i ovu definiciju: "Materijalnosti i nematerijalnosti možemo razlikovati po mjerljivosti njihove elementarne bitnosti i značaja." Ali to je jedna od onih definicija koju na neki način svi znamo i nemamo ju potrebu izricati. Nemamo ju potrebu niti analizirati niti sintetizirati, jer je možda nebitna ili svima poznata ili ju je preteško spoznati.
U zadnje vrijeme više ne znam da pišem. Ne znam ni da govorim. Kada sam sretan, govorim "bosanskim", kada sam "onako", pričam hrvatskim, a kada sam zbilja nesreć/tan onda pričam srpskim. U zadnje vrijeme uglavnom pričam onim zadnjim jezikom... Nekako nemam više razloga da pišem. Nešto smatram, nešto razmišljam, nešto mućkam u svojoj nedovoljno razvijenoj "tikvari/tintari"... Nekada uspijevam nešto zapisati na svoj mobitel, u "folder" Tužaljke, ali nedostaje mi nekih većih razmišljanja. Tj. koncentriranih riječi koje mogu stopiti u jedan ispravan tekst. Riječi lebde oko mene, a ja ili nemam snage da ih skupim ili su jednostavne prenepovezane i preraspršene. U zadnje vrijeme sam previše stisnut na zemlju, nemam vremena da odletim barem kratko na neko svoje mjesto, gdje povremeno ili ima mira, ili ima nekoga tko me može usrećiti... barem nakratko. Dužan sam napisati nešto... već me duže nije bilo na blogu, a i uostalom najavio sam post uoči mog rođendana, kojeg eto, niti kriv ni dužan sam morao slaviti. Bio sam izgubio mp4, tj. moj jedini dodir s glazbom po mom izboru pa sada, eto, moram si novi kupiti. Mislim da bi to moglo biti to, pošto više nemam kazati.
Uoči mog rođendana, 27.12 će biti napisan jedan poveći post. Možda bude sljedeći dan, ali izaći će sigurno i bit će podugačak!
Danas me Basrota upitala o mom životu na "onom" svijetu. Odgovorio sam joj ovako:"Rano djetinjstvo mi nije bilo osobito lijepo. Nije bilo niti posebno ružno, ali recimo da ga se nemam razloga prisjećati, niti uopće sjećati. U srednjoj i dijelu viših razreda sam počeo puno razmišljati što dalje. Zanimalo me jako puno toga, ali recimo da su se izdvajali filozofija i kemija. Počeo sam mnogo razmišljati o komunizmu. Mi u onom svijetu nismo obdareni komunizmom. Doduše, postojao je jedva i loše, ali i to je uništeno. Znao sam što je dobro za mene, zapravo znao sam što je dobro za druge i za društvo, ali jednostavno nisam mogao sebe nigdje pronaći. Sve mi je bilo u nekakvoj magli. Očekivao sam puno od budućnosti prije fakulteta, ali svejedno sam znao da mi se neće puno toga ostvariti. Srednja mi je bila i ispunjena tom osobom, ali kroz nekakvu maglu jer sam osjećao da će nestati. Mada nikad nisam istančane osjete za ono materijalno, uvijek sam mogao predosjetiti neku katastrofu. Upisao sam kemiju i išla mi je. Nije bilo problema. Sve dok nisam počeo sudjelovati u AKA-i (Anarho-komunistički ateisti). Oni su bili imali jedan prosvjed koji je bio poprilično miran, ali policija nas je napala i svi smo uhićeni. Većinom smo bili studenti i svi smo odreda bili izbačeni. Nije mi puno ostalo i pošto zapravo nisam imao nekakvih veza sa "domom", otišao sam u druge zemlje Europe. Bio sam obilježen i više sam preživljavao nego živio. Nakon 3 godine po Europi saznao sam za Atlantidu i našao način kako da dođem do nje. Nije da sam imao nekih velikih očekivanja, ali nade jesam. Bolje mi je, navikao sam na neku pasivnu agoniju koju osjetim, ali nema razloga da bih je imao osim što postoji. I sad je imam, ali recimo da je ublažena. Ironije li... Nisam se ni nadao da ću te upoznati. Ali eto... jesam!" Nakon našeg razgovora pošao sam kući, tj. u svoju iznajmljenu sobu kao i svaki dan oko 6 sati. Dugo sam razmišljao o svemu, o trenutnoj situaciji i unapređenju iste... Ne želim otići sam u Ismij... Ne znam bih li mogao naći "još jednu" ovakvu srodnu dušu. Pokušavao sam dobiti odobrenje da mogu studirati u Metropoli, ali za to mi treba nešto poput državljanstva jer je ovdašnje sveučilište "prenapučeno". Basrota i ja smo ugovorili zajednički posjet Ismiju sljedeći vikend.
Basrota me podsjetila na nekog iz "onog" svijeta koga sam poznavao nekada davno. Još dok sam bio dijete upoznao sam jednu djevojku koja mi je puno značila i s kojom sam puno vremena provodio. Bila mi je prijateljica. U jednom trenutku su nam se valjda samo razdvojili putevi i svatko je otišao na svoju stranu. Vjerujem da je i njoj to bilo tužno, ali valjda nitko nije imao snage da onog drugog nazove pa je čekao da se onaj drugi javi. Ona je koliko sam čuo otišla studirati u veći grad, dok sam ja zbog komunističkog djelovanja izbačen s fakulteta nakon 2 mjeseca studiranja kemije. Odavna je to bila moja "ljubav", mada nikad, a ni sad nisam siguran je li to moj "poziv". Basrotu poznajem već 3 mjeseca, a 4 mj. sam ovdje. Uspio sam dobiti i onu stipendiju, čak su mi se i ispričali, pozdravili me sa druže koji se ovdje koristi samo prema obznanim komunistima. Pitali su me želim li pristupiti partiji, prihvatio sam. Ali nažalost, ovdje u Metropoli je mi zabranjeno studirati zbog mog stranog podrijetla te moram negdje izvan završiti barem 1 godinu. Rekli su da u mi u Ismiju mogu dati i stan. Ne želim izgubiti Basrotu i ne želim se sada seliti iz Metropole. Mada, koliko god to bio lijep grad, tenzije se povečavaju i postavljeni su policajci na svakom mostu preko Slogokrvne. Ismij je poprilično daleko. Ovdje ljudi smiju voziti aute samo uz dozvolu, a za dozvolu je potreban poseban razlog. Ostali se voze javnim prijevozom koji je odličan. Ismij je udaljen od Metropole zračno 900 km, ali vlakovi idu "okolo", pa je to 1200 km koji se pređu za 4 i pol sata. Karta je 425 milijuna, to mi se ne čini toliko skupim za toliki put, ali meni svejedno je. Zamislite kako je lijepo kad je cijeli grad pješačka zona, a tramvaji zauzimaju samo mali "koridor", dok podzemna ide gotovo svugdje. Naravno, postoji cesta između i unutar gradova, ali se ne koristi previše jer sve ide ili zrakom ili vlakom. Ne bi mi bilo skupo da samo otiđem tamo, ali što je s Basrotom, pokazala se i više nego dobar prijatelj. Ne želim ju izgubiti! Njoj ne bi bilo lagano dolaziti u Ismij. Oni ne plaćaju studij, država ga plaća. Ali njezini roditelji imaju prosječne plaće i teško bi bilo i da me jednom mjesečno posjeti. Koštalo bi ju barem milijardu i dvjesto milijuna. Meni bi isto bilo dosta teško dolaziti u Metropolu. Možda će se nešto promijeniti, štedjet ću i raditi gdje i sad radim, a možda budem mogao i ovdje studirati. Samo se nadam da neće biti rata, ovdje mi je sad tako lijepo, barem u onim trenutcima s njom. Zajedno smo kao tinejđeri pušteni s lanca. Upoznaje me i s njenim društvom. Ovdje mladi su usredotočeni na znanost, liberalni su i nemaju pretjerane brige o politici. Između starijih se ove trzavice događaju, a trolovi što je i Basrota će najviše nastradati. Ona živi u satirskom dijelu, ali ima puno rodbine u tragedijskom dijelu odakle joj je otac. Tamo je i živjela kad je bila mala... Dolazak ovdje nije bio jednostavan, morao sam ići brodom koji ide rijetko iz samo jedne luke na onom svijetu. Govorim o svjetovima jer je sve toliko različito, ali to je jedan planet. Onaj svijet ne želi znati o ovom jer je za onaj "savršen". Nije savršen, ali ovdje nema ljudske otuđenosti, nema puno nasilja, sve je mirno...
Jeste li kad osjetili razočaranje nakon golemog čina? Pa, ja se trenutno tako osjećam. Nije ovo nikakav raj, ne osjećam ništa što ne bih ni u "onom" svijetu. Samo mi ne bi nedostajale osobe koje su tamo. Ali, opet nikog ja tamo posebnog nisam imao, svi su ili nestali, ili me ostavili, ili ja njih... Nadao sam se da će mi ovdje biti bolje, da ću odmah upoznati nekoga, ali nisam. Danas sam tražio i stipendiju za fakultet. U mojoj sjenci prošlosti bi sam sudjelovao u nekom komunističkom prosvjedu, i bio uhapšen. I sad zbog tog ne mogu dobiti stipendiju, a ovo je komunistička zemlja... Ma ovo je čisti školski primjer paradoksa. S ovom plaćom si ne mogu priuštiti studij u Metropoli. Računao sam da ako budem štedio, moći ću za 2 godine otići studirati u Ismij ili Slogoub. Ali i tamo ću morati raditi... Ne znam zašto sam ovdje došao.... kvragu. Ali valjda bi mi bilo bolje nego u "onom" svijetu, barem imam posao. Radim u tiskari koja tiska knjige o komunizmu, ali drukčija je pomalo... Plaća mi je osam i pol millijardi remona, to nije puno. Ono imaju takvu neku valutu, stabilnu, ali malu. To je jedva prosjek... Da bih mogao studirati u Metropoli treba mi 50 milijardi po godini, dok u Ismiju je to 15, a u Slogoubu 14. Ali od čega bih živio... Nije da imam puno, ali upoznao sam jednu osobu. Zove se Basrota, studira ideologije. Pomaže mi u mnogočemu. Ona je takozvani "trol", to su oni koji su iz mješanih obitelji. Jučer sam s njom prvi put zašao malo dalje u tragedijskom dijelu Metropole, bio sam samo u "njihovom centru", dok sam satirski dio prešao uzduž i poprijeko. Slični su, ali različita, tragedijski dio je uspavaniji i ima više industrije, u njemu je malo državne uprave.
Došao sam preko Atlantika i rijeke Slogokrvne u centar grada Metropole. Pošao u satirski dio, činio se ljepšim, civiliziranijim. Našao sam i stan, blizu je centra, i podzemna i tramvaj su mi blizu. Živim kod jedne gospođe, same i usamljene s još 2 studenta, kemičarom i filozofom. Tko sam ja? To nije bitno, sjenka prošlosti je previše jaka. Našao sam posao kao računovođa, uvijek mi je išla matematika, ali dosadan je posao. Nisam upoznao nikog novog ovdje, grad je čudan, ali ne smeta, i ja sam. Kemičar Miloš je u redu, ali ondaj filozof, kretenčina glupa, kapitalist, pa u ostatku svijeta je kapitalizam. I nitko nije sretan, a ovdje su ljudi sretni, vrlo sretni. Mogu što god žele, posla ima, plaće nisu velike, ali su cijene niske. Zemlja je kao raj, nema što ovdje ne uspijeva. U "onom" svijetu se ne govori o ovom svijetu, prelijep je, a tako nedostupan. Nije teško ući u ovu zemlje već je teško doći do nje. Kapitalizam je zabranio da išta dođe u ovaj svijet. Mada... nije ni ovdje sve savršeno. Došao sam u krivi trenutak, Satiričari i Tragičari su opet u nekoj vrsti rata. 2034. g. nije nigdje dobra. Bili su izbori i nešto se dogodilo i opet je napeto, ali nitko ne vjeruje da će biti rata. Kažu da je ovdje sada raj, da se onaj rat kada od Metropole nije ostala niti jedna jedina kuća ne može i neće ponoviti. Tragičari su pomalo tmurni i otuđeni, dok su Satiričari otvoreni i srdačni. Njihova imena ne znače isto što i u našim jezicima znače. Ironija je sreća, tragedija je divota, a satira je dobrota. I oni su prihvatili tuđa imena, pa vjeruju kako i te riječi sad više ne znače ono što su nekad značile. Ljudi su sretni, ali i nisu, svi nose neko breme, neku čežnju. Nisu razmaženi i ne žive s puno toga. Imali su sreće da su birali vođe koji su uvijek bili dobri i puno dobroga činili za narod. Ali narod se zavadio jedan između drugog i nepovjerenje raste. Metropola je podijeljen grad, centar je podijeljen rijekom. Simetričan je, to izluđuje. Ali ima to i neku svoju čar. Moj posao mi se ne čini ispunjavajućim i želim nešto novo. Želim studirati. Čujem kako oni daju velike stipendije i da se sva zanimanja zapošljavaju začas. Pronalazim već i neke ljude koji su mi srodni. Imam osjećaj da me tu sreća čeka i da tu trebam ostati. Ovdje čovjek stvarno može razmišljati, to je božanstveno. Svi imaju vremena za sebe...
Glavni grad: Metropola (4 500 000 stanovnika)
Broj stanovnika: 198 000 000 stanovnika
Površina: 800 000 km2
Položaj: otok u Atlantskom oceanu (Atlantida)
Teritorijalni ustroj: Satira, Grad Metropola i Tragedija
Narodi: Tragedičari i Satiričari
Veći gradovi: -Satira: Ismij (2 300 000), Mukotrp (2 220 000), Veliko Selo (1 000 000)
-Tragedija: Ubirod (2 450 000), Vatroprim (2 000 000), Slogoub (1 050 000)
Povijest:
Davni narodi Tragedi i Satiri su od pamtivijeka bili u zajednici, pričali istim jezikom, bili složni, nikad dominirali jedan iznad drugoga. I tako to bijaše sve do te godine, 1885. g. kada opće preporod naroda uzeše maha i uništiše slogu. Rijeka Slogokrvna koja protječe kroz Metropolu koja se nalazi u centru otoka sad više nije spajala nego razdvajala. Rata nije bilo, ali nisu više bili zajedno. Sve do 1985. kada je Tragedija napala Satiru i do 1989. otok je gorio. Tad je došao mladi satirski general, osvojio Tragediju, proglasio komunističku državu Ironiju i otada dva naroda opet žive u slozi. A sada je 2034. g. i malo toga se promijenilo...
Osjećam da odumirem, da u meni nema one energije više... da me drugi napuštaju, ali i ja sebe. Mržnja prema sebi samome je nadišla moja očekivanja. Mrzim se više nego što sam ikad očekivao, mrzim se više... više nego što sam ikad mislio da mogu. To je jezivo... ne znam što da kažem. U meni nema više razuma, savjesti... bilo kakvog, pa i najsitnijeg kompasa koji će mi pokazati što je ispravno. Želim da... uzmem nešto što će me istodobno i ubijati i smirivati. Želim ubrzati sve. Nisam smiren, napet sam, živčan. Mučno mi je, imam ružan predosjećaj koji me vara, ne znam kad je točan, a kad nije. A uglavnom za sve imam loš predosjećaj. Očajnički trebam nekoga, nekoga koji će me vratiti na mjesto, o kojem neću i s kojim neću imati ništa što će me za njega vezati. Osjećam se kao rob, svoj rob. Biti svoj rob je gore biti nego nečiji rob. Mazohističan sam, želim patiti, ali opet i ne želim. Sve je nekako čudno, najradije bi da sve nestane i da budem kao Pale sam na svijetu i bilo bi mi bolje. Barem bih znao da ništa ne mogu ni očekivati. Ovako očekujem nešto... nešto što bi trebali biti, ali opet nije, i tako iznova i ponovno. Sve je jedan običan krug... začarani krug!
